on Jun 3, 2015 20:58:34 GMT 1
Post on Jun 3, 2015 20:58:34 GMT 1
Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok je radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i zato ga nije bilo briga za
cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvan da radi u dvorcu kod nekog plemića. Kada je ugledao veličanstveni dvorac, prvi
put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
„Kada bih ja bio bogat!Tada ne bih morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, šta god zaželiš biće ti ispunjeno.“
Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstven dvorac kao onaj u kojem je radio. Zato klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi drumom. Mislio je: „Kako bi samo bilo lijepo da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on se nađe naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koja je sposobna prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“, reče sam sebi. Ponovo je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje svoje zrake topline.
Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Uporno je pokušavao, ali mu nije uspijevalo. Onda je pak htio da postane oblak. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu. I tako je neko vrijeme živio kao kiša. Ali na svoju nesreću otkrio je da mu je velika stijena prepriječila put i bio je primoran teći oko nje.„Šta?“ povika. „Da je obična stijena moćnija od mene? Želim da postanem stijena.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začu čudan zvuk koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako udara krampom da bi od njegovih nogu odsjekao gromadu kamena.
„Šta?“ povika. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovske stijene kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj hljeb, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jeste i da živi od onoga što ima.
cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvan da radi u dvorcu kod nekog plemića. Kada je ugledao veličanstveni dvorac, prvi
put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
„Kada bih ja bio bogat!Tada ne bih morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, šta god zaželiš biće ti ispunjeno.“
Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstven dvorac kao onaj u kojem je radio. Zato klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi drumom. Mislio je: „Kako bi samo bilo lijepo da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on se nađe naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koja je sposobna prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“, reče sam sebi. Ponovo je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje svoje zrake topline.
Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Uporno je pokušavao, ali mu nije uspijevalo. Onda je pak htio da postane oblak. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu. I tako je neko vrijeme živio kao kiša. Ali na svoju nesreću otkrio je da mu je velika stijena prepriječila put i bio je primoran teći oko nje.„Šta?“ povika. „Da je obična stijena moćnija od mene? Želim da postanem stijena.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začu čudan zvuk koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako udara krampom da bi od njegovih nogu odsjekao gromadu kamena.
„Šta?“ povika. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovske stijene kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj hljeb, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jeste i da živi od onoga što ima.