on Oct 21, 2015 20:43:06 GMT 1
Legenda o ražnju
Postoji legenda o čovjeku koji je s obližnjeg brda Želimor mogao poput koplja baciti ražanj od 4 m dužine u samo središte mjesta. Obzirom da su ljudi nekada živjeli zdravim životom, a klimatski uvjeti bili su daleko povoljniji i zdraviji moguće je da je ova legenda bila i istinita…
Legenda o Želimorskom zmaju
U spiljama Želimora živio je zmaj koji je rigao vatru ako ga se uznemirilo. To je također jedna od legendi koje su nastale u vrijeme kada su bednjanske obitelji brojile i do trinaestero djece, a zimske večeri su bile duge…
Legenda o vješticama koje se žele udati
Legenda o vješticama koje putuju na bačvi u tek otkriveni novi svijet (Ameriku) priča je o dvije vještice koje su se svom silom željele udati. Naime, legenda kaže da se u selu odvijala svadba, a vještice su ponudile da će kao svoj poklon kroz pola sata mladencima na stol donijeti svježe grožđe. Nitko to nije povjerovao obzirom da je bilo zimsko vrijeme pa je pao dogovor: ukoliko one uspiju prve na stol donijeti svježe grožđe, mladoženja će prekinuti svadbu i oženiti jednu od vještica. Ako pak ih netko od prisutnih preduhitri, svadba će se nastaviti. Djever se, čuvši dogovor vještica da će na bačvi odletjeti u Ameriku i ubrati grožđe, kradomice uvukao u bačvu i otputovao s njima. Po povratku, dok su vještice likovale zbog izvršenog zadatka, djever je uzeo grožđe i donio ga na stol prije njih te je svadba nastavljena.
Legenda o Lucijinom stolčiću
Ako je netko želio saznati tko je u selu vještica legenda kaže da je samo trebao napraviti tzv. Lucijin stolčić. Odakle naziv? Stolčić se morao početi izrađivati na dan Sv. Lucije, 13.12. i morao se raditi do Badnjaka, svaki dan pomalo. Nije smio biti završen ranije. Stolčić se potom morao odnijeti na polnoćku, staviti na pod ispred ulaza u crkvu i na njega se moralo stati. Svaka žena koja se okrenula prema osobi koja je stajala na stolčiću bila je vještica! Da bi se spasio od vještica koje su ga mogle pretvoriti u vukodlaka i vampira, onaj tko je stajao na stolčiću morao je biti jako brz i imati pun džep makovih sjemenki. Po završetku mise kad su vještice krenule u jurnjavu za njim on je morao bacati sjemenke maka bježeći kući, a vještice su morale pokupiti sva zrna. Ako je stigao do kućnog praga prije njih, spasio se.
Legenda o zakapanju jaja
Ako bi nekome u selu vrlo dobro ˝išlo˝, tj. bio je dobar gazda, a imao je ljubomornog i zavidnog susjeda prijetilo mu je zakapanje jaja! Naime, ljudi su vjerovali da kad nekome želiš zlo moraš na njegovoj njivi zakopati kokošje jaje.
Legende o uroci
Pripremanje raznih uroka i načini oslobađanja od istih također su dio seoskog folklora. U svakom su selu nekada postojale ˝babe vračare˝ za koje je neprosvijećeni puk vjerovao da spremanjem uroka mogu osloboditi ljude od bolesti i nesreće, ali im mogu isto i donijeti!
Legenda o Hadrovoj kruški
U jednom selu stajala je vrlo rodna kruška, Hadrova kruška. Vlasnik je bio jako ponosan na krušku, ali je imao problema s mladićima koji bi je često pohodili i ubirali plodove. Kako bi ih prestrašio izmislio je priču o vješticama koje se sastaju kod kruške i ispričao je u selu. U toj priči vještice su plesale kolo oko kruške pazeći pritom da ne prevrnu drveni škaf pun vode jer će u protivnom biti otkrivene.
Legenda o vješticama koje peru veš u Bednji
Naročito se često spominjalo kako vještice peru veš u rijeci Bednji do duboko u noć. Prava istina o tome je da su se u rijeci Bednji stoljećima močile konoplje, a pošto konoplja ima halucinogena i opojna svojstva od kojih su ugibale ribe, ondašnje vlasti su zabranjivale močenje i pranje konoplje u Bednji. Zato su to žene radile pod okriljem noći, a neki veseli momak na povratku iz bećarstva tvrdio je i kleo se da vještice noću peru veš u Bednji.
Legenda o Potkovi
Prolazeći ovim krajem zločesta carica Marija jahala je na konju i stigla tako u vrbljanski kraj, na uzvisinu iznad Maclja, gdje je usput na položenoj kamenoj stijeni sjedila mlada trudnica i ispružene ruke prosila milodar za dijete koje je nosila. Carica je bila srca kamenog i nije udijelila sirotoj djevojci milodar. Uvidjevši nepravdu, staričina kobila je u znak negodovanja nekoliko puta udarila kopitom po kamenoj stijeni tako moćno da se tragovi potkova i danas jasno vide. Vrijedni ljudi Ježovca prozvali su to mjesto Potkova i primjereno ga uredili simbolima kršćanstva. Danas se na Potkovu hodočasti svake godine prve nedjelje po Velikoj Gospi.
Legenda o plamenim krsnicima
Po rođenju djeteta, već sljedećih dana, ljudi bi nosili dijete na krštenje kako ne bi u slučaju smrti umrlo nekršteno jer tada bi hodalo svijetom u obliku plamenčića koji su se čas palili čas gasili u noći. Prava istina o plamenim krsnicima vjerojatno je tumačenje krijesnica koje postoje oduvijek.
Legenda o Švecovoj pećini
Velike pećine su oduvijek privlačile pozornost ljudi koji su živjeli u njihovoj blizini te su ih gledali sa strahopoštovanjem. Postoje zapisi da se 12. rujna 1834. zapalila pećina Sveciana i 14 dana gorjela rigajući vatru po planini i stvarala izbačaje ognja. Veliko kamenje kao i korijenje drveća, zapaljeno kao munje, letjelo je zrakom i njihov štropot i zvečanje u planini čulo se sa udaljenosti od pola sata. Kažu da je zato 29. listopada 1867. podignut, uz veliku svečanost, križ na pećini gdje je bio i posvećen.
Nitko još ni danas ne zna što se stvarno zbilo, ali mještani vjeruju da križ ipak nije zato postavljen. Smatraju da je križ postavljen u znak zahvalnosti Bogu što je stvorio tako prekrasnu Cvetlinsku kotlinu koju i danas možete vidjeti iz Švecovih pećina kao i velik dio susjedne Slovenije i udaljene Alpe.
Legenda o babi Jagi
Naročito zanimljiva legenda vezana je za utvrdu Trakošćan. Evo kako je baba Jaga iz okolice Trakošćana spasila utvrdu i sav puk koji se bježeći pred Turcima sklonio iza kula i zidina Trakošćanske utvrde. Naime, u namjeri da osvoje Beč, Turske su horde prolazile i ovim krajem, ostavljajući iza sebe pustoš, udovice i siročad. Uvidjevši opasnost, Trakošćanska vlastela pozvala je ovdašnji puk u utvrdu da ih tako spasi, ali i zbog veće obrambene moći. Podignuvši pomične mostove zabarikadirali su se u dvorcu i odolijevali napadima Turaka koji su pod svaku cijenu željeli zauzeti Trakošćansku utvrdu. Tko zna kako dugo bi ta opsada trajala, a možda bi i uspjeli u naumu, da im baba Jaga nije pomrsila račune. Već nakon nekoliko dana opsade rekla je da joj donesu drvecep (drveni panj), nekoliko snopova raženog škopa i lučnicu. Rekla je: “Ništa se vi ljudi ne brinite, sad ćete vidjeti što će se dogoditi.” Dok je ona na panju lučnicom usitnjavala slamu izgovarajući pritom čudne riječi, iz svake je slamčice poletio strašan stršljan i tako njih na stotine tisuća.. Oni su poletjeli na Tursku konjicu i pješake koji su se razbježali glavom bez obzira, ostavivši Trakošćansku utvrdu neosvojivu.
PETAR KLEPAC - LEGENDA ILI ISTINA ?
O Petru Klepcu i njegovoj nadnaravnoj moći postoje brojne priče i legende. Mnogi ga prisvajaju. Legenda govori da je živio u porječju Čabranke i Kupe. Po nekima je rođen u Malom Lugu,po drugima u Osilnici dok treći spominju da je rođen u nekom malom mjestu nedaleko Osilnice. Bio je narodni junak i borac za obespravljeni narod poput više poznatih Martina Krpana u Sloveniji ili Velog Jože u Istri. Činjenica je da je narod u vrijeme stradavanja, kada je bio nemoćan i obespravljen često puta u mislima stvarao legendarne junake i tješio se da će ih oni spasiti i pomoći im.
Većina legendi govori o dječaku Petru Klepcu koji je od rane mladosti bio dosta slabašan i stoga često puta predmet maltretiranja i izrugivanja od strane starijih dječaka. Bio je siromašan, čuvao je susjedima ovce i provodio vrijeme u prirodi. Zbog nemogućnosti da ga prehrani majka ga je poslala u susjedna mjesta da tamo bude pastir te je tako došao i do Osilnice. U duši je bio dobar i spreman da svakome pomogne, a zbog toga je često puta morao zadovoljavati potrebe starijih pastira. Kao sanjar razmišljao je kako bi bilo lijepo da mu netko podari nadnaravnu snagu, kako bi se riješio nametljivih pastira ali i pomagao svojoj siromašnoj majci. O ispunjenju njegove želje kruže mnoge legende.
Po jednoj mu je nadnaravnu snagu dala mlada vila koja je spavala na proplanku a Petar joj je načinio zaklon od granja. Po drugoj donekle sličnoj, Petar je pasući ovce došao na Svetu goru i tu je ugledao nekoliko vila kako spavaju u travi na suncu. Načinio im je zaklon i u znak zahvalnosti one su mu podarile ogromnu snagu, tako da je mogao čupati stabla iz zemlje. Tu moć nikada nije zloupotrijebio već ju je uvijek koristio za dobrobit naroda. Po trećoj priči Petar je bježeći pred dječacima koji su ga tukli, došao u dvjestotinjak metara udaljenu dragu prema Zamostu. U sredini drage nalazilo se malo jezero u kojem su se kupale vile koje su mu dale snagu. A po četvrtoj prići Petar je išao u crkvu na Svetoj Gori te zamolio Majku Božju da mu podari moć. Ta mu je želja i uslišana. A po petoj Klepac je pasući ovce zaspao i sanjao kako je na pustom pašnjaku naletio na suđenice koje su tamo tvrdo spavale. U njih je snažno tuklo sunce. Vidio je da su umorne. Bilo mu ih je žao. Baka mu je često puta pričala o njihovoj dobroti. Na obližnjem je grmu nalomio grane i napravio im hlad. Potom je krenuo za stadom i tada se otvorilo nebo: Bog je poslao anđela koji je poljubio Petra te ga obdario velikom snagom.
Osnovna misao svih priča o Petru Klepcu vezana je uz njegovo nadnaravnu snagu i moć koju je koristio u obrani svog naroda.